U petak 20. ožujka 2015. naša je škola obilježila Dan darovitih. Mnogi učenici sudjelovali su u obilježavanju toga dana. 5. c razred na satu hrvatskog jezika, 6.c razred na satu povijesti i sedmaši također na satu hrvatskog jezika. Učenici osmih razreda na satu informatike prezentirali su kratke prezentacije, kvizove, križaljke, postavljali su razna pitanja učenicima petih razreda. Petaši su saznali nešto više o Marku Zuckembergu, Bill Gatesu, Steve Jobsu, Adi Lovelace i Charlesu Babbageu. Tko su oni, po čemu su značajni i sve ostale njihove darovitosti značajne za današnjicu. Mladi izumitelji 5. c razreda prezentirali su nam printer za slijepe od lego elemenata. Podjeljeni u tri skupine odrađivali su zadatke. Učenici 6.c razreda održali su nam kratke prezentacije na osnovi darovitih ljudi tijekom povijesti. Florence Nightingale, Marie Sklodowska-Curie, Albert Einstein i Ivan Vučetić bili su teme njhovih prezentacija. 7. a, b i c razredi osvrčući se na kreativno pisanje pripremili su nam nekoliko najuspješnijih radova.

Kako bi obilježili Dan darovitih, pojedini učenici sedmih i osmih razreda, u ponedjeljak 23. ožujka 2015. posjetit će Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja. Razgledat će izložbu „Ratne boje“ i sudjelovat će u radionici povezanoj s izložbom. 

Učenici naše škole sa svojom učiteljicom Povijesti izradili su i Powerpoint prezentaciju na temu "Jeste li znali da su oni bili daroviti?". Prezentacija je prikazana u Gradskoj vijećnici u Rijeci u tjednu obilježavanja Dana darovitih.

Novinarka Viktoria Kršulj, 8. c

5. c - Hrvatski jezik

6. c - Povijest

Osmaši kod petaša na informatici - Daroviti informatičari

7.a, 7. b, 7.c - Kreativno pisanje - Hrvatski jezik

ANIN PRIJATELJ BRUNO

Bilo je to jednog neobično toplog jutra. Sunce je zasjalo na Anin prozor. Uporno je sjalo i Ana je nevoljko otvorila oči. Neko vrijeme je samo iznenađeno gledala u traku sunca, a zatim se naglo ustala i pogledala kroz prozor. Ispred Aninog prozora prostirala se tratina koja se nalazila u stražnjem dvorištu njezine kuće. Ana se zbunjeno zagledala u tratinu. Kapljice rose krasile su travu, a i poneki cvijet je blistao. 

Ana je brzo navukla čizme i jaknu te izašla iz kuće u stražnje dvorište. Bila je na rubu plača. Pitala se kamo je tako brzo mogao nestati sav onaj snijeg i sa sobom povući Bruna. Na kraju je popustila i suze su potekle. Bruno je već tjedan dana bio njezin prijatelj. Svakoga dana, kada bi se vratila iz škole, otišla bi razgovarati s njim. Naravno, Bruno nije bio baš pričljiv, ali svakako ju je znao saslušati. Dok je Ana vlažnih obraza čučala na mokroj travi i razmišljala o Brunu, do nje je došla mama. Zabrinuto ju je zapitkivala zašto plače i čuči vani, a Ana joj je  kroz pokoji jecaj sve objasnila. Mama ju je pozorno saslušala, a zatim se blago osmjehnula. Utješila je Anu i objasnila joj zašto je Bruno nestao. Ana se napokon malo smirila te su obje ušle u kuću. 

Te subote Ana nije mogla prestiti razmišljati o svom hladnom prijatelju toplog srca. Stvarno ga je zavoljela. Prisjećala se kako je bila sretna kad mu je poklonila onaj crveni šal s plavim crtama, te kako su mu komadići ugljena dobro pristajali. Također se sjetila kako je Bruno blistao i sjajio se poput dijamanta kada bi ponekad zasjalo sunce. Sjetila se još mnogo toga te s tim radosnim mislima utonula u san.

Idućeg jutra opet ju je probudilo sunce. Ustala se i otišla doručkovati, a na stolu ju je dočekao mali plišani snjegović. Mama joj je objasnila kako joj ga je poklonila da se ne bi osjećala usamljenom. Ana joj je veselo zahvalila. Nazvala je svog malog snjegovića Bruno, kao i svog velikog snjegovića. Mali Brno je usrećio Anu jednako kao i Veliki Bruno, barem do sljedeće zime.

                                                                                                   Mia Čelap, 7.a

DOBROTA MALOGA DJEČAKA

Bila je zima. Bruno, dječak, nježna pogleda u tišini je promatrao sitne pahuljice kako padaju i kližu se niz prozor. Kako je snijeg sve više padao, skupljao se na površini pa je Bruno odlučio izaći i uživati u beskrajnoj bjelini. Obuo je plave čizmice, navukao trapeice i zelenu jaknu. Na glavu je nataknuo toplu vunenu kapu koja je sa šarenim rukavicama i šalom činila komplet.

Istoga trenutka kada je izašao i nogom zagazio u meki snijeg, osjetio je kako ga je zima gricnula za rumene obraze. Hodajući u već dubokom snijegu, ostavljao je otiske svojih stopala. Sa sobom je nosio u jednom džepu nekoliko komadića ugljena, različite veličine, jednu mrkvu i plavo-zeleni šal koji mu više nije trebao. Zaputio se nedaleko od kuće, na tratinu koja je bila široka dokle pogled seže. Iako se na prvi pogled činilo kao da ide raditi snjegovića, Bruno je zapravo išao pomoći jednom beskućniku. Bruno se jednom izgubio na putu kući, a taj isti beskućnik mu je pomogao. Dječak mu se htio odužiti, ali njegovi roditelji nisu željeli da im se sin druži s propalicom pa im je lagao da se ide igrati van. Iako je znao da će mu roditelji to najvjerojatnije saznati, otišao je pomoći tom jadnom i dobrodušnom beskućniku. Bio je na istom mjestu kao i uvijek, klupica uz cestu blizu tratine. Bruno mu je prišao, predstavio se da ga podsjeti kako mu je pomogao i predao sve što je nosio sa sobom. Beskućnik je najprije pojeo malo mrkve, a ostatak sačuvao za kasnije. Zatim je uzeo šal i namjestio ga oko vrata. Zadnje što je uzeo, bili su komadići ugljena. Zbunjeno je gledao dječaka, a on mu je objasnio da želi da to ima kako bi ga podsjećalo na njega. „Znam da je besmisleno, ali uzmite.“, rekao je Bruno. Beskućnik se na to raznježio, potekla mu je suza niz grubo, neobrijano lice i zagrlio je dječaka.

Dok je dječak odlazio doma, okrenuo se i promatrao ga. Njegov lik, visok, otrcan, obučen u već iznošenoj odjeći i obući ostat će  mu u sjećanju duže vrijeme. Taj beskućnik mu je svojim osmijehom u srcu probudio topao osjećaj koji nikada prije nije osjetio. Ljudi koji imaju  malo, imaju najveća srca.

                                                                                              Dora Dizdarević, 7. B

LJUBAV NA PRVI POGLED

Anna je bila nova učenica u školi. Došla je iz Norveške pa je imala čudan naglasak. Bila je naočita djevojčica plave kose i plavih očiju. Bila je povučena, ali kad bi ju čovjek malo bolje upoznao, shvatio bi da je ona vrlo živahno i pričljivo dijete.

Ona se svidjela dječaku Brunu, vražićku koji nije bio zloban, već je samo imao višak energije. Kad su njegove tamne oči prvi put susrele njene, bila je to ljubav na prvi pogled. Oboje su to shvatili. Bruno je bio sve nestašniji, a Anna sve zaboravnija. Jednog ponedjeljka, na satu likovnog, Bruno odluči prići Anni. Anna je bila presretna. Leptirići u trbuhu s počeli letjeti, a rumenilo se u obrazima pojačavati. Bruno je bio sav uzbuđen i nasmiješen od uha do uha. Pričali su o najdražem stilu crtanja, o najdražem povrću i još o mnogočemu. Dogovorili su se da se u subotu nađu na livadi pored škole.

Nakon dugog čekanja da napokon dođe taj dan, našli su se na livadi. Bruno je Annu još iz daljine prepoznao po crvenim cipelicama, a Anna Bruna po smeđoj kosi koja je stršala na sve strane. Na livadi su održali piknik. Bio je to prekrasan dan. Najednom zapuše vjetar i donese Annin šal visoko u zrak. Anna se rastužila jer je ostala bez omiljenog šala. Piknik je završio i svatko je otišao svojoj kući.

Ujutro, kad se probudila, Anna je pogledala kroz prozor i na tratini u dvorištu ugledala svoj izgubljeni šal, nekoliko komadića ugljena, njoj najdražeg pribora za crtanje i mrkvu, njezino najdraže povrće. Rasplakala se od sreće. Znala je da je to bio Bruno.

                                                                    Dorotea Ferizović, 7. c

Naša je škola najavljena i prikazana je naša prezentacija o darovitim osobama kroz povijest